O melankoliji…

 

Možda mrvicu prelazi rub patetikom, ali…drži vodu. I prigodno za ovo mjesto ovdje. Hvala svima koji navraćaju.

Advertisements

Bliski susreti treće vrste

Nikad nisam na glavi imala biciklističku kacigu. Te sam noći sanjala da je nosim. Zbog mogućih padova i udaraca. Bicikla u mom snu nije nigdje bilo na vidiku.

Nekoliko sati poslije, poštar zvoni – samo jednom. Izlazi iz lifta, a ja stojim mirna, nijema i promatram njegovu siluetu kako mi dolazi u susret kroz polumračni, uski hodnik. Backlight, znači na fotoaparatu brzina zatvarača je… i blenda…, ISO vrlo visok, riskiram zrnatost i nejasne obrise…  Na glavi mu kaciga, prozirni dio podignut, odijelo neobično, poput astronauta. Major Tom, pomislim, vratio se da mi uruči pismo, na 4.kat…

Plava, obična koverta, nije za mene, već za “pravog vlasnika”, govori mi “ti” i pokazuje gdje sve da ostavim svoj potpis. Ne smeta me. Kroz odškrinutu kacigu vidim dio lica, neodređeni tračak privlačnosti, a opet…ne znam, nisam sigurna. Vratima zatvaram susret, na vrijeme, prije nego postane običan.

Trebam kacigu. Bicikl imam. Prehladno je da ga vozim.

 

Dijamantna igla

Otac me kao malu nehotično uvjerio da smo zbog posjeda dijamantne igle jedna od povlaštenih i imućnijih obitelji u gradu. Dugo sam živjela u tom uvjerenju, sve dok broj mojih godina nije debelo zagazio u dvoznamenkastu sferu. Dijamantna igla! Bila je ona dio izvjesne magnetne glave, a ova opet dio (i to ključan) ručke kultnog Marantzovog gramofona, predmeta podignutog na razinu fetiša, koji se nalazio na fizičkom i hijerarhijskom vrhu tatinog oltara. Njega je pak, od višeg prema nižem, sačinjavao Philipsov magnetofon, pojačalo s potenciometrima i radio-tuner. Bio je to muzički sustav i to ne bilo kakav, već onaj u komponentama. Sve sam te termine poznavala i baratala njima sa strahopoštovanjem. Malo kasnije, kad sam poželjela svoj vlasititi sustav, izričito sam zahtijevala da i on bude u komponentama, nipošto ne kompaktan.

Samo metar i pol dalje, stajao je tatin ormarić.  Mirisao je na svježe drvo svaki put kad bih ga otvorila, a iza njegovih vrata, gusto natiskana, od stijene do stijene, skladištio je tata svoja 45-minutna božanstva, oživljavajući ih na 33 okretaja – savršeno očuvane longplejke onih velikih. Najvećih. Njihova vrijednost rasla je obrnuto proporcionalno broju rijetkih ogrebotina koje su ih slučajno zadesile.

Slušala sam ih potajno, bez očevog znanja, jer bi me uvijek optuživao da mu “derem iglu”, iako bih bila vrlo pažljiva. Počela sam s Beatlesima. Pa Stonesima. Preko Led Zeppelina, Jimia Hendrixa, Janis Joplin, Boba Dylana, Cat Stevensa, Emerson, Lake & Palmera, Jethro Tulla, sve do Pink Floyda…

Odredila me ta igla.

Na dan kad se David Bowie vratio na svoj planet, radila sam pekmez od naranči s juga. Mislila sam na Marantzov gramofon. Mislila sam na dijamantnu iglu. Mislila sam na Majora Toma. I mislila sam na tatu…

A pekmez…on i nije ispao baš nešto.

 

large

Poželjela sam da ovaj dan što prije prođe pa sam htjela požuriti njegovo protjecanje, skidajući se u pidžamu već u 16.28. S nadom sam ponovo otvorila oči i pogledala na sat. 17.30. Ne sljedećeg, već istog dana. Na silu sam u snu izgubila još sat i pol. Vjerujem da će me jednom stići kazna za ovakvo rasipanje sati i minuta koje su mi rođenjem dane na dar.

Htjela sam preskočiti nekoliko stepenica. Htjela sam biti sebično i slijepo sretna. Htjela sam zažmiriti i zamišljati da sve radi meni u korist. Htjela sam čuti riječi koje će moj privid učiniti stvarnim i opipljivim.

Jedino prokletstvo tih trenutaka od kojih mi se utroba pretvara u oštre komade stakla koji me ranjavaju iznutra, jest u tome što su i takvi, strašni, bolni i okrutni – toliko lijepi. A mi smo zaboravili tko sam ja i koliko o njima mogu biti ovisna…

Život bu uskoro bil bolji

U mnoštvu starih stvari razbacanih po tlu ispod sivog i hladnog neba, pronašla sam kutiju uspomena: pisama ispisanih njemačkim jezikom, razglednica, bolničkih nalaza i fotografija. Bile su male, svega par centimetara sepije u širinu i dužinu. Na poleđini nekih od njih, rukom ispisana godina: 1920-ta i 1930-ta. Članovi iste familije. Njih 15ak dobila sam za 10kn, tako mi je rekao Cigo koji ih je prodavao na buvljaku, nepopustljiv u stavu, očito, ali sigurno nije niti znao da ih ima u onom šarolikom mnoštvu, sve dok ih ja nisam izvukla i pokazala mu ih, pitajući za cijenu.

Sa fotografijama u ruci, preskačući razbacane stvari po tlu, priđe mi starica, sva skromna u crnom, sa “socijalnim” okvirima povrh nosa.

“Milo, jel ti treba nešto za čitati?” kaže mi, neobično blago i pruža Kulu stražara u mom smjeru.

“Ne, hvala, ja….”

“Uzmi pa probaj, možda ti se svidi, ” inzistirala je.

“Ma jesam, ali stvarno ne…”

“Uzmi i budeš vidila da bu život uskoro bil bolji”, kaže i ja zastanem pa ju kratko pogledam. u starom crnom kostimu, sa krutom crnom torbom skromno prebačenom preko ruke, izboranog lica. Život bu uskoro bil bolji. Uzimam joj iz ruke časopis koji mi pruža i odlazim, sa fotografijama u džepu.

Malo dalje, ispred kvartovskog dućana, troje klošara praznih očiju i grubih lica, dvoje od njih Romi. Čujem u prolazu onog trećeg koji im objašnjava:

“…jednostavno, nemam afiniteta za to.” Afiniteta? Ovo dvoje i dalje šuti i tupo gleda pred sebe, svako s flašom jeftine  pive u ruci. Postoje neshvaćeni klošari.

Prespavala sam noć, u dva dijela. Danas sam dugo čitala pa se iznenada rasplakala, nepripremljeno i neočekivano, a onda sam gledala kako se na jutjubu pande prevrću u travi i smijala se iz glasa. Pojela sam nekoliko jagoda, prvi put ove godine, a zatim ispred sebe rasprostrla djeliće tuđih života kupljenih za 10kn. Poslagala sam ih u tematske cjeline.

Slažući ih, pomislila sam kako možda razasute djeliće svog života uzimam natrag, sebe, onakvu kakva sam trebala biti cijelo vrijeme.

Život bu uskoro bil bolji

U mnoštvu starih stvari razbacanih po tlu ispod sivog i hladnog neba, pronašla sam kutiju uspomena: pisama ispisanih njemačkim jezikom, razglednica, bolničkih nalaza i fotografija. Bile su male, svega par centimetara sepije u širinu i dužinu. Na poleđini nekih od njih, rukom ispisana godina: 1920-ta i 1930-ta. Članovi iste familije. Njih 15ak dobila sam za 10kn, tako mi je rekao Cigo koji ih je prodavao na buvljaku, nepopustljiv u stavu, očito, ali sigurno nije niti znao da ih ima u onom šarolikom mnoštvu, sve dok ih ja nisam izvukla i pokazala mu ih, pitajući za cijenu.

Sa fotografijama u ruci, preskačući razbacane stvari po tlu, priđe mi starica, sva skromna u crnom, sa “socijalnim” okvirima povrh nosa.

“Milo, jel ti treba nešto za čitati?” kaže mi, neobično blago i pruža Kulu stražara u mom smjeru.

“Ne, hvala, ja….”

“Uzmi pa probaj, možda ti se svidi, ” inzistirala je.

“Ma jesam, ali stvarno ne…”

“Uzmi i budeš vidila da bu život uskoro bil bolji”, kaže i ja zastanem pa ju kratko pogledam. U starom crnom kostimu, sa krutom crnom torbom skromno prebačenom preko ruke, izboranog lica. Život bu uskoro bil bolji. Uzimam joj iz ruke časopis koji mi pruža i odlazim, sa fotografijama u džepu.

Malo dalje, ispred kvartovskog dućana, troje klošara praznih očiju i grubih lica, dvoje od njih Romi. Čujem u prolazu onog trećeg koji im objašnjava:

“…jednostavno, nemam afiniteta za to.” Afiniteta? Ovo dvoje i dalje šuti i tupo gleda pred sebe, svako s flašom jeftine  pive u ruci. Postoje neshvaćeni klošari.

Prespavala sam noć, u dva dijela. Danas sam dugo čitala pa se iznenada rasplakala, nepripremljeno i bez najave, a onda sam gledala kako se na jutjubu pande prevrću u travi i smijala se iz glasa. Pojela sam nekoliko jagoda, prvi put ove godine, a zatim ispred sebe rasprostrla djeliće tuđih života kupljenih za 10kn. Poslagala sam ih u tematske cjeline.

Gurkajući ih kažiprstom jedne prema drugima, učinilo mi se kako možda razasute djeliće svog života uzimam natrag, sebe, onakvu kakva sam trebala biti cijelo vrijeme.

Sinonimi

Micko, miki, kiki, kuki, kiko, gugu, cico, cicko, pipi, pipo, pupo, bebo, bubo, bleso, dembo, điđo, žiži, klempi, zeko, mikica, kravica, sovica, srnica, ptičica, ribica, žabica, puž, morž, foka, škamp, tortica, roladica, mafin, uštipak, štruca, štručica, krafnica, sarmica, rolica, latica, pjenica, pipica, šmipica, ćipica, ćućica, maslačak, cvijet, kolačić, sunce, sunčace.

51 naziv.

Ja sam za sanatorij.