Priče s Korane

:::::::::: Vintage Photograph :::::::::: Love this couple and their dog!:

 

Otkad je moga grada, njegovi stanovnici odlaze ljetom na rijeke što ga grle i s njima dišu…

Sjedimo tako mama i ja na jednoj od obala, ljetni je vruć dan, sunce je još uvijek visoko, a ja bosim stopalima  crtam oblike površinom vode. Mokre lasi cijede mi se niz gola leđa u spletu rukavaca. Mama sjedi na svom novom ručniku koji sam joj kupila taj dan, tako sam je i nagovorila da mi se pridruži ovaj put. Agacija rasprostire ugodnu sjenku preko naših tijela, a rijeka nas sluša i tiho nestaje iza zavoja, prema slapu.

„Hoćemo li pobrati one petrovke uz cestu na povratku?“ upitam.

„Hoćemo, da….“ odgovori ona  pomalo odsutno pa nastavi:

„Lijevo od te jabuke, tik uz nju, stajala je prizemnica.  Za mene je to bila kućica iz bajke dok sam bila djevojčica…Sasvim malena, uza samu cestu, a iza je imala isto tako majušan zeleni vrt, skriven raslinjem od pogleda, sjenicu… Silno sam željela ući unutra, bila je tako tajanstvena ..“

„Sjećam se te kućice…i meni se sviđala makar je tada već bila zapuštena, prazna i ruševna…“ lijeno odgovaram promatrajući mijene oblaka na ljetnom nebu. U posljednje vrijeme sve češće prekidam njene priče, nemam strpljenja za njih, ali ovaj put me ne smetaju. Ljeto je, a dokolica je prožela svaku stanicu mog bića.

„U njoj su živjeli Klobučari, stari bračni par,“ nastavlja ona. „ Nisu imali djece, kasno su se uzeli…On se zvao Darko Klobučar, bio je carinik, a posao ga je vodio po mnogim gradovima, tvoj ga je deda jako cijenio…A nju, Cvetu, oženio je već  u jesen svog  života. Niti ona nije tada bila više mlada, ali još uvijek mlađa od njega, prava Vojvođanka, bujna i obla…također se nije udavala, stara cura.. I tako, pronašli su ljubav, za djecu je dakako bilo kasno, a Cveta  se s njim nastanila u toj malenoj prizemnici uz cestu, nedaleko odavde…Bila sam im draga, a i oni su meni bili strašno simpatični, kao iz nekog drugog vremena.. Sjećam se, tada sam bila već  djevojka, a oni,  makar stari, redovito su ljeti išli na na Koranu…ja bih se već  vraćala s kupanja, a oni bi tek kretali, nikad nisu odlazili od kuće prije 19 sati. Smetalo im je sunce, onako kao što starim ljudima štošta smeta pa makar je već bila večer, a put do njihovog mjesta na rijeci poprilično dug, uvijek bi nosili crne kišobrane, da se zaštite od ono malo sunčevih  zraka što ih je ostalo do kraja dana. Bili su stvarno nesvakidašnji prizor, onako ostarjeli, spori, sa ta dva crna kišobrana, u kupaćim kostimima od glota….“

„Što je to glot?“ prekinem je, a njeno objašnjenje dalo je naslutiti da je glot, kao materijal, već tada odavno nije koristio u izradi kupaćih kostima. Nastavila je dalje, a ja sam opet zašutila, sad već slušajući sa zanimanjem.

„Kad bi konačno došli na svoje riječno odredište, jer Kutine su daleko i za mlađe ljude, on bi prvi ulazio u vodu. Uvijek je sa sobom nosio termometar, uranjao ga do polovice u mirnu rijeku, a zatim bi doviknuo njoj na obali: „Cvetooo, evo voda je 23!“ A onda bi mu se ona oprezno pridružila. I svaki puta tako…“

Zašutile smo obje u ugodnoj tišini, dok nam je sjeta polako prilazila sa suprotne obale… Ljeto je primicalo svom kraju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s