Pitanja i odgovori. Ili o smislu i besmislu

Vođena nekim čudnim besmislom koji se uvukao u pore moje svakodnevice, zatekoh se među visokim redovim knjiga u gradskoj knjižnici u potrazi za odgovorima (a gdje drugdje?). Počela sam na odjelu sociologije pa prešla na povijest religije, a zatim sam počela padati sve dublje dok se nisam na kraju zatekla na psihologiji i to onoj najgore vrste – samopomoći.

Umjesto da je naišao dok sam još posjedovala ponešto dostojanstva i držala u ruci Fromma, osebujan, uvijek rezigniran u rasponu od blagog do jakog i vrlo načitan knjižničar, kojeg povremeno srećem tamo, zatekao me baš u trenutku najvećeg poniženja, kad se nisam mogla odlučiti između naslova “Kako usmjeriti život” i “Živite životom kakvim želite”.

– Samo da te pozdravim, nisam te dugo vidio – obratio mi se dok sam čučala između dvije visoke police, nadajući se da me neće primjetiti – Kako si?

– Pa čim me srećeš na ovom odjelu, onda valjda i nisam tako dobro – odgovorih gledajući ga iz žablje perspektive i ustajući, uz blagu neugodu.

– Ma reci mi, molim te, tko može biti dobro u ovakvoj državi i sa ovakvim ljudima, taj stvarno nije normalan – otpočne on i nastavi:

– Čak i da je država u redu, ovi međuljudski odnosi, ma ne može to biti nikako dobro pa ja sam bio u depresiji, nemojte mi molim vas pričati, i ne znam što sve nisam prošao, kako biti dobro kad su ljudi nenormalni, evo žalim se ja neki dan svom predsjedniku kućnog savjeta kako instalacije u mom stanu malo preglasno šume i sad, svaki bi normalan predsjednik kućnog savjeta odmah rekao “ma to je normalno, svima šume ali su se ljudi navikli”, ali ne, on je došao u moj stan i vidi stvarno da preglasno šume pa je tek onda sa gadnim zakašnjenjem rekao ono što je trebao reći odmah, a to je da svima tako šume, pa jel to normalno, reci ti meni jel to normalno?! Ma nemoj tražit odgovore među ovim knjigama, sve sam ih pročitao i ništa mi nije pomoglo, ljudi ne žele čuti istinu, pravu istinu, predlagao sam ti svojedobno Lacana dok ste se svi tu igrali s ovim površnim naslovima…ma ne, on je još gori, ništa, nema pomoći, NEMA!!

Kaže on i nestane.

Ostadoh ja sama među policama, otvorenih usta, sa svoje dvije knjige o smislu i usmjerenju vlastitog života i s uništenom nadom u bilo kakav odgovor koji će spriječiti nadiruću tjeskobu. A onda je iz dubine moje utrobe provalio nezaustavljiv bezglasan smijeh one koja je cijeli ovaj događaj gledala sa strane, toliko snažan da sam ga morala sakriti i nekako ugušiti među nepreglednim redovima knjiga.

Posudila sam obje knjige. I još dvije recentno hvaljenih skandinavskih autora, da očuvam barem mrvu dostojanstva pred tetom na posudbenom pultu.

Ipak, kad sam ih zaduživala, okrenula sam ih naslovnicom prema dolje.
Možda će knjižničarki promaći naslovi.

Advertisements

One thought on “Pitanja i odgovori. Ili o smislu i besmislu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s