Višak ljubavi…

Ujutro sam otvorila oči i pred sobom ugledala dan, a onda sam se tako jako rasplakala vrućim suzama kojima nije bilo kraja.

Nekoliko sati kasnije, igrom asocijacija, došla sam do svog djeda koji već odavno hoda po oblacima iznad ovog svijeta. Bezgranična ljubav u kojoj je nemilice kupao svaku banalnu i svakodnevnu radnju, od kuhanja kave, do rezanja pečenke za nedjeljni ručak, zadužila nas je još daleko u budućnost nakon njegovog odlaska.

Imala sam 9 godina i savjesno pohađala 3. razred osnovne škole. Tada smo u akcijama sakupljali stari papir, a i dan danas mi je svrha tih aktivno-aktivnih akcija poprilično nejasna…Bilo kako bilo, usput sam rekla dedi da odvoji nešto starih novina ako ima, da odnesem u školu kako bi učiteljica pohvalila moje zalaganje i trud. Ovo zadnje mu nisam rekla jer nisam znala kako, ali sam to svakako mislila svojim 9-godišnjim mozgom. Rekao mi je neka dođem, pripremit će mi stare novine.

Došla sam sljedeći dan prije škole. Na kuhinjskom stolu me dočekao paket, pedantno i precizno umotan u smeđi papir, slijepljen trakama selotejpa kirurški ravnih rubova. Na vrhu ručkica koju je deda napravio od špage, kako bih paket lakše i spretnije nosila. Moje stare novine za akciju skupljanja starog papira. Nevoljko sam uhvatila ručku od špage. Primijetivši moje razočaranje, djed je upitao što nije u redu.

“A zašto si tako zamotao novine? Tako uredno? I zašto si mi napravio tu ručku?” tiho i u nelagodi sam upitala. Niti jedan racionalan odgovor koji mi je dao nije umanjio moju zlovolju. Paket sam neprimjetno odložila na veliku hrpu u školskom dvorištu, da nitko ne vidi niti njega niti mene kako ga ostavljam.

Tek nekoliko dana poslije rekla sam djedu kad smo razgovorom nekako  došli do proklete akcije skupljanja starog papira:

“Nitko nije imao takav paket. Svi su imali neuredne hrpe novina povezane špagom…”

Vidjela sam da mu je bilo drago. Potrudio se oko tog paketa. Ali nije shvaćao. I onda sam oprezno, sa nemirom u duši i krivnjom, jer sam čak i onda nejasno znala da nanosim povredu, ja, tako mala velikom čovjeku, rekla:

“Ali bio je preuredan….ja sam htjela da i moj bude neuredan. Bilo mi je…..neugodno.”

I vidjela sam. Iza nepromijenjenog izraza lica, povreda se događala…bila sam nemoćna zaustaviti je.

“Too much love will kill you”, glasio je patetičan naziv jedne pjesme koje sam se danas prisjetila. I shvatim, samo odjednom, da sam upravo dobila teatralan, kičast i neugodno istinit odgovor na brojna nepostavljena pitanja o kojima razmišljam u posljednje vrijeme.

Krajnje neukusno.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s