Bliski susreti treće vrste

Nikad nisam na glavi imala biciklističku kacigu. Te sam noći sanjala da je nosim. Zbog mogućih padova i udaraca. Bicikla u mom snu nije nigdje bilo na vidiku.

Nekoliko sati poslije, poštar zvoni – samo jednom. Izlazi iz lifta, a ja stojim mirna, nijema i promatram njegovu siluetu kako mi dolazi u susret kroz polumračni, uski hodnik. Backlight, znači na fotoaparatu brzina zatvarača je… i blenda…, ISO vrlo visok, riskiram zrnatost i nejasne obrise…  Na glavi mu kaciga, prozirni dio podignut, odijelo neobično, poput astronauta. Major Tom, pomislim, vratio se da mi uruči pismo, na 4.kat…

Plava, obična koverta, nije za mene, već za “pravog vlasnika”, govori mi “ti” i pokazuje gdje sve da ostavim svoj potpis. Ne smeta me. Kroz odškrinutu kacigu vidim dio lica, neodređeni tračak privlačnosti, a opet…ne znam, nisam sigurna. Vratima zatvaram susret, na vrijeme, prije nego postane običan.

Trebam kacigu. Bicikl imam. Prehladno je da ga vozim.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s