large

Poželjela sam da ovaj dan što prije prođe pa sam htjela požuriti njegovo protjecanje, skidajući se u pidžamu već u 16.28. S nadom sam ponovo otvorila oči i pogledala na sat. 17.30. Ne sljedećeg, već istog dana. Na silu sam u snu izgubila još sat i pol. Vjerujem da će me jednom stići kazna za ovakvo rasipanje sati i minuta koje su mi rođenjem dane na dar.

Htjela sam preskočiti nekoliko stepenica. Htjela sam biti sebično i slijepo sretna. Htjela sam zažmiriti i zamišljati da sve radi meni u korist. Htjela sam čuti riječi koje će moj privid učiniti stvarnim i opipljivim.

Jedino prokletstvo tih trenutaka od kojih mi se utroba pretvara u oštre komade stakla koji me ranjavaju iznutra, jest u tome što su i takvi, strašni, bolni i okrutni – toliko lijepi. A mi smo zaboravili tko sam ja i koliko o njima mogu biti ovisna…

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s