Zrak je bio suh i hladan i tako je bilo dobro. Na zebri smo stajali nas dvoje i čekali zeleno svjetlo, dimnjačar i ja. Bio je velik i crn i odgovoran za sreću svih prolaznika tog trenutka. Okrenuh se da pogledam tko ga je još ugledao, za dvije glave višeg. Uokolo samo ženska lica, umorna, ozbiljna i siva, neprisutna i ostarjela, s ugašenim očima koje ga nisu vidjele. Ali njihove ruke u rukavicama – svaka je držala svoj gumb kaputa. Ja svoj nisam. Prijeđoh cestu s osmjehom na licu.
Pala je večer, a ja sam u košaricu svog bicikla položila 12 krpenih sova. Svaka je imala svoj zvončić. Dvanaest zvončića.
Na putu kući, pod gumama bicikla svaka je pukotina asfalta zvučala kao Božić.
je t'aime melancolie 
baš lijepa priča 🙂
otkud krpene sove?
neki su dani bolji od drugih…..