Dimnjačar i dvanaest zvončića

large

Zrak je bio suh i hladan i tako je bilo dobro. Na zebri smo stajali nas dvoje i čekali zeleno svjetlo, dimnjačar i ja. Bio je velik i crn i odgovoran za sreću svih prolaznika tog trenutka. Okrenuh se da pogledam tko ga je još ugledao, za dvije glave višeg. Uokolo samo ženska lica, umorna, ozbiljna i siva, neprisutna i ostarjela, s ugašenim očima koje ga nisu vidjele. Ali njihove ruke u rukavicama – svaka je držala svoj gumb kaputa. Ja svoj nisam. Prijeđoh cestu s osmjehom na licu.

Pala je večer, a ja sam u košaricu svog bicikla položila 12 krpenih sova. Svaka je imala svoj zvončić. Dvanaest zvončića.

Na putu kući, pod gumama bicikla svaka je pukotina asfalta zvučala kao Božić.

Advertisements

2 thoughts on “Dimnjačar i dvanaest zvončića

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s