Južina, zapravo…

vjetar

Svi su rekli kako povratak dobro zvuči, jedino je njoj povratničkih zvukova bilo premalo, uvijek nedovoljno i nikad dosta i “da, trebala si se s lustera spustit na tu pozornicu!! Na sjajnoj kugli!!!”. I tako se nas dvije godinama ne razumijemo i krivo shvaćamo, neraskidivo vezane poviješću pritisaka na sve crvene gumbe.

” Stvarno si grozna. I bezobrazna,” rekla sam joj i odjurila, a ona je krenula za mnom da mi kaže kako sam opet sve krivo shvatila. Ali nije uspjela. Bila sam brža, ostavljajući za sobom trag šarene marame. Ali nisam bila brža i od telefona, kroz čiju me slušalicu dostiglo ono što mi nije stigla reći, a još je i dodala kako je morala popiti čak dvije tablete za smirenje i da sad ide spavati. “Odi,” rekla sam joj glasom imunim na osjećaj krivnje, ali čim sam spustila slušalicu, imunitet, onaj srčani, počeo je padati, a ja zažalila što nisam bila  samo malo sporija, da me uspije uhvatiti u bijegu i reći mi ono što je htjela – da sam u krivu.

Danas sam na grobnicama palila zakašnjele svijeće onima kojih više nema. U tišini sam promatrala kako vjetar ruši bukete i bučno baca prazne lampione na tlo. Bilo je toplo, toliko da me zasmetalo. Ponijela sam sliku i zvuk i sačuvala ih do kasnih večernjih sati.

I tebe sam cijelo vrijeme nosila na zapešću, ispod desnog rukava. Niti ne znaš za to.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s