Bez ikakve veze

Ne volim rad u popodnevnoj smjeni. Nisam taj tip, popodnevni, više onaj štreberski, jutarnji. Ovako klimaks moje dopodnevne lucidnosti odlazi na komorne, sjetne refleksije bliže ili dalje prošlosti. Slobodna dopodneva pretvaraju se u spore i ugodne rituale, potpuno neproduktivne, ali prijeko potrebne..

Iznenađuje u kolikoj je mjeri mačak, kojeg sebično i posesivno posjedujem već 5 godina, nepovjerljiv prema subjektu koji mu iz dana u dan omogućuje siguran i vrlo ugodan opstanak. Meni. I poneki su ljudi takvi. Možda bih i ja trebala biti nepovjerljivija, možda bi mi to donijelo i poneko dobro, a ako ne to, a ono barem me sačuvalo ponekad. Poradit ću na tome..

Ma kakvo je ovo jutro svanulo, sjetno i tiho, sporo…Evo, sad se bacam na posao, od sljedećeg trenutka, do tada ću još malo biti nezadovoljna frizurom i vremenom koje se gomila, ostavljajući prve tragove na mojim podlakticama, užasnuto sam jučer primijetila, u autobusu, na putu u maleno i lijepo mjesto susjedne države, koja je postala europska prije naše. Teško da ćemo joj to oprostiti, mali i uskogrudni kakvi jesmo..

I brat je kratko navratio, onakav sav emotivan i neuzemljen, po ključeve od auta, bilo je dovoljno vremena da se začudim kako nikada nije čuo za “A-ha”. Sviđa mu se jedna njihova stara pjesma. I mene je na nju podsjetio, dobro se uklopila. Na repeat modu je

Ne trebam sunce danas, sasvim je dobro ovako..

I tako…evo, sad ću ja…krećem.