Intoleranca ili Ispovjesti ranjenog ega

shoebill

Ako je čovjek dovoljno strpljiv, dočeka svojih 5 minuta eskalacije svih razdražljivosti, koje je brižljivo potiskivao tokom tjedna.

Još od nedjelje čekam četvrtak i tematsku večer I Chinga kod Ž. B., njen prijatelj slikovitog i zračnog imena, trebao se tom prilikom pokazati i iskazati kao vrsni interpret kineskih heksagrama dobivenih bacanjem tri ista novčića. I baš kad sam pomislila kako mi je nekako drag radi malkovićevske malicioznosti svojeg karaktera, a i blage fizičke sličnosti, on je krenuo u potpuno krivom smjeru, kritikom jednog od plakata koje sam svojedobno napravila. A to  nikako nije bio smjer u kojem sam htjela ići.

Do tada sam bila uvjerena da vrlo dobro skrivam svoju potpunu intoleranciju na kritike. Treba li za to kriviti dominantnu i zahtjevnu majku, manje je bitno.  Bilo kako bilo, današnji mi je dan nekoliko puta potvrdio da sam cijelo vrijeme živjela u iluziji. Magične sirene i dupini na proročkim kartama koje konzultiram svakodnevno, nigdje nisu najavili ovakav obrat situacije. Hirovite mrcine.

– Gle, ako ja trebam sić’ s bicikla i doći sasvim blizu da bih na plakatu uspio pročitati tko nastupa na jazz festivalu, onda zajebi. Boli me k…. je li plakat lijep ili ne, ja želim da me on informira, a ako se ja trebam potruditi da me on informira, onda kvragu! Osim toga, onaj lik sa slike je svoju trubu trebao držati okrenutu desno, a ne u lijevo, kao da odlazi sa slike i kao da ga cijela ta spika uopće ne zanima!

Činilo se da bi mi B. čak i mogao oprostiti sitna slova izvođača, ali silaženje s bicikla nikako. S druge strane, i mene je to silaženje s bicikla razbjesnilo.

U tom sam trenutku odlučila da svoju nesposobnost primanja kritike neću niti pokušati sakriti.

– Svi su pohvalili taj plakat, a tebi je krivo što ga ti nisi radio! – glasio je moj zreli argument, koji je i mene samu začudio, prešavši mi preko usta. Tada sam imala 8 godina, mislim. Zaredali su protuargumenti, a s njima se i moj ranjeni ego sve više otimao kontroli. Ž., vidjevši koliko je sati, solidarno se strpala na žensku (moju) stranu (znajući da bih joj doživotno zamjerila suprotno), tvrdeći nervozno da ipak ton i način kritike nisu bili na mjestu, a S. je zabrazdio u širinu, objašnjavajući mentalitet ljudi bivše Juge, balkanskih emotivaca neotpornih na kritiku. Ja, po njegovom mišljenju, očito odgovaram opisu.

– Ne razumijem čemu ego-odgovor na opasku sasvim tehničke prirode, – i dalje se čudio sad već omraženi kritičar mojeg lika i djela i sam postajući nervozan radi neočekivane reakcije koju je njegova tehnička opaska izazvala.

Ž. i ja smo zagraktale u obranu osjetljive ženske psihe i pobacale drvlje i kamenje na mušku izravnost i nedostatak takta, S. je počeo lagano posrtati u raspravi koja je počela poprimati neslućene razmjere u analizi muško-ženskih odnosa, a B. se počeo zaplitati u objašnjenja i opravdavanja, ali bilo je kasno. 5 do 12, spasonosno rješenje ukazalo se u maniri deus ex machina:

– Daj, molim te, otvori fejs, da pogledamo taj tvoj plakat, – veli B. meni.

Ž. mi spremno pruža laptop, a ja uvrijeđeno pikam facebook lozinku po tipkovnici. Za nekoliko trenutaka, na ekranu zasvijetli sporni plakat, moja dika i ponos, na veliko hvaljen od kompetentne kritike, koju je B. malo prije svrstao u kategoriju licemjernih gadova.

Narogušena čekam dalje primjedbe, oboružana šiljcima koji probijaju svih 7 slojeva moje aure, dok strateški pripremam protuudar omalovažavajućih uvreda koje će se umjesto šamara zalijepiti za obraz dotičnog.

– Ali čekaj, to uopće nije taj plakat, ovaj je odličan….- odjednom čujem B.-a kako muca.

– Ah, ti misliš na onaj žuti? A toooo.. Pa to mi je bio prvi, on se ne broji, njega možeš kritizirati, ali ovog zelenog ne smiješ…- odjednom ću krotko ja.

Zeleni je bio super. Žuti nije bio tako super. Jer on je bio prvi, a ja mlada i neiskusna. Atmosfera je naglo splasnula, moj posrnuli ego se ponovo ustoličio u punom sjaju, B. je otišao na balkon zapaliti jednu od muke, a svi ostali panično posegnuli za flašom Plavca.

B. je jako dobar tumač I Chingovih heksagrama i svega onog oko njih. I još bolji slušač. I voli mačke. A ja to cijenim.

Sljedeći četvrtak gatamo kod mene. Pozvat ću i B.-a. Kojeg nisam strpala u ladicu.

Advertisements

2 thoughts on “Intoleranca ili Ispovjesti ranjenog ega

  1. hehe, ja mislim da ako plakat nekog ponuka da mu priđe bliže, siđe s bicikla i pogleda što piše, a ne samo prođe nezainteresirano-onda je dovoljno zanimljiv i ispunio je svoju svrhu. još ak je dotićna osoba zapamitla taj događaj (i plakat) onda znaći da mu se dizajn urezao u pamćenje (dakle opet je ispunio svoju svrhu)…sve štima 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s