“Ja nikada ne ostajem…”

– A zašto ti uvijek nekamo žuriš, bježiš, nikada ne ostaneš….Meni je to žao… Neću ja još dugo…

Sasvim malena, naborana i sasušena mi nekako došla iza tog, odjednom ogromnog stola, iznad ostataka nedjeljnog ručka. Rekla je to bez optužbe, skrušeno nekako. Na žalost.

– Ali bako, gle kako je vani lijepo, sunce je, idem što prije, žao mi je biti u kući.. – neuvjerljivo odgovaram, zaustavljena u koraku, ošinuta istinom koju skrivam duboko, daleko od same sebe.

Ali ne mogu joj reći za ponore koji se otvaraju i tmine koje se bude u duši ako ostanem i sekundu dulje. Ne bi shvatila.  Umjesto toga, bježim što dalje, što brže, van, na sunce…Peći će me doživotno, znam, ali ipak nikada ne ostajem…

Image

Advertisements

3 thoughts on ““Ja nikada ne ostajem…”

  1. Ne razumijem o čemu se radi, ali zvuči tužno :(.

    I ja sam žalila što nisam više vremena provela sa djedom i bakom (umrli su u par mjeseci oboje, valjda nisu mogli jedno bez drugog)…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s