Po dreku se dan poznaje

U pola 8 ujutro završavam pomalo morbidan roman iz pera kćeri Ingmara Bergmana i glumice Liv Ullmann. Nesumnjivo talentirana djevojka, ali je i nepotizam zasigurno odigrao svoju ulogu. Zadovoljna većinom pročitanog, zaspim i probudim se prekasno.

****

Sjedim u kafiću knjižnice i slušam dopodnevnu subotnju kavu:

Sve si mislim kako bi zvučni i vizualni voajerizam mogao postati moj novi izričaj. I trebam taj jebeni iPhone, svakim danom to sve više uviđam, a to što je Apple bacio u ropstvo hrpu malih Kineza i zagađuje velike količine okoliša (ne znam koje su mjerne jedinice za okoliš) tamo negdje daleko, je sad manje bitno od broja pixela koji ima kamera njegovog telefonskog uređaja. Koja sam ja isto…

Za susjednim stolom tri vremešne gospođe živo razgovaraju, jedna od njih puše žute balone i pruža ih djevojčici koja sjedi s njima, iza naslona proviruje joj samo dio glave. Poslušna je i ne zanovijeta, igra se malim žutim suncima, obasjavaju prostor,  a i baka je zadovoljna, koliko vidim..

zuti-balon

Dolazi i kustosica muzeja iz susjednog gradića. Ne izgleda onako kako joj titula zvuči, lijepa je, mlada i plavooka, draga, praktična (kategorija meni potpuno strana) i simpatično nervozna, živa u svakom slučaju. Dogovaramo se oko nekog posla koji ću za nju odraditi i  imam osjećaj kako život ima nekog smisla. Smijem se i tražim da me zaposli u muzeju, dat ću otkaz u školi i sve ako treba, smije se i ona meni, ali ja ozbiljno mislim.

Nastavljam dalje, sve se neke obaveze nagomilavaju za popodne, beznačajne naoko, ali dovoljne da osjetim kako, niotkuda, stres raste. Moj lijepi i hiroviti prijatelj sa dalekog juga mi ne odgovara na poruku, a ja smišljam hrpu jezovitih razloga zbog kojih bi me dragi ljudi mogli odjebati. Volim si to raditi. (A., ako ovo kojim slučajem čitaš, spriječi agoniju i odgovori na poruku, ne moraš me zvati, samo napiši sms, a ja obećajem da ću se samoinicijativno uredno javljati svaka dva tjedna) . Stvarno su prokletstvo te poruke, kako je onomad rekao jedan moj (jako) stari znanac…

Kući se vraćam gladna, sa odabranim rođendanskim poklonom za prijateljicu (ubija me što plava boja teglice za cvijeće i cvjetova na rokovniku nije iste nijanse, ali dobro se držim) i sunčanim naočalama za sebe, ne znam kako, ali tako je. Uostalom, trebaju mi, moram onaj jedini sunčani dan kojeg najavljuju za sljedeći tjedan dočekati potpuno spremna.

Doma me dočekuje sad već i konstipiran mačak, koji je ipak uspio nešto istisnuti iz sebe ovog jutra. I tako mi je mačje govno popravilo veći dio dopodneva.

Advertisements

5 thoughts on “Po dreku se dan poznaje

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s