Tragičan početak, kraj potpuno neizvjestan…

Prvi sat ujutro dočekala me tragedija mog života, koja zvuči ovako:

Nevjerojatno kakav je zločin sposobno proizvesti dijete koje već 6 godina uči instrument. Šest. Godina. 10 sati ujutro, moj dan je završio s ovom molskom ljestvicom, ja trajno oštećena, s tolerancijom nulte razine na kolege i dječicu.

Uništene duše fotografiram zgradu škole, po direktivi ravnateljice, treba par slika za  ljetni seminar. Razmišljam kako bi bilo lijepo da obavljam posao školskog fotografa umjesto ovog, predložit ću joj to u šali, ona će se slatko nasmijati, a ja ću ispod vedrog osmjeha biti smrtno ozbiljna i očajna. Sunce se stidljivo ukazalo kroz gole grane, nitko više nije siguran kako bi se trebao osjećati, kao trebali bi biti bolje, trude se, ali ne ide im baš. Nikako dobro.

Hodam doma, vučem foto-stativ, ispred veterinarske stanice sjedi veterinar i puši, veliki trbuh napinje mu bijelu kutu. Navikla sam viđati ga u društvu lokalnih marginalaca, sve neki sivi tipovi u maslinastim jaknama, jedan takav je i sad s njim. I on sam je depresivan i sklon alkoholu. Neki dan je zaboravio na mene i mačka, došli smo u dogovoreno vrijeme, ali on je zaspao i nije se pojavio. Svejedno, niti jednom veterinaru ne vjerujem kao njemu. Mahnem i dođem do njega. Kažem da je njegov kolega obavio pregled i da mačak ima pokvaren zub koji treba izvaditi.

“Čuo sam da imaš dečka,” kreće on ravno s mačjeg zuba na koju intimu.

“A ne, ono je brat bio sa mnom, ” odgovaram. Trebala sam potvrditi, sine mi, ali prekasno.

Nakon toga postao je veseo i razgovorljiv. Odmah me obavijestio da se razveo. Uopće me ne zanima, ali ne vjerujem niti riječi. Pita jesam li skratila kosu i konstatira da sam potpuno promijenila imidž. Da bolje ovako izgledam. Moja nelagoda raste, ali hinim ležernost.

Onaj sivi tip sa strane uzima moj stativ i iz čista mira nudi da će popraviti puknuti vijak. Počinje sipati svu silu tehničkih izraza o kuglastim glavama i maticama, šerafima i ostalim tehnikalijama, ispostavi se da je stručnjak, barem na području foto-stativa. Ja mu ga ostavljam s punim povjerenjem, sretna što ću doma krenuti lagana kao ptica.

“Eto, još da mi kažete kako probušiti rupu u staklenom demižonu, nitko sretniji od mene”, kad sam već tu i tako mi dobro ide, da riješim i taj demižon koji čeka da postane prava funkcionalna lampa, s širmom i svim ostalim. Veterinar, sad već iznimno dobre volje, kaže da nema problema, neka ja dovezem mačka, riješit će mu zub pa će usput dijamantnom zubarskom brusilicom probušiti i rupu na flaši… I tako ja vozim slalom između susjeda u pidžamama, pohotnih staraca i depresivnih, debelih veterinara….

Riješila mačkov zub, stativ i lampu u 10 minuta.

…Ipak će taj kutnjak pričekati…

Image

Advertisements

9 thoughts on “Tragičan početak, kraj potpuno neizvjestan…

  1. odlično! imala si zaista uspješan dan. to valjda,
    kad dan započne tako lošom ljestvicom, svemir ostatak dana ipak malo pripomogne:)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s