O babama s placa, agregatnim stanjima i muškim glavama

krastavac

Izlazim iz lifta u rano subotnje jutro. Kiša pada i ne ide mi se nikud.  Kupovanje na tržnici me baca u stres. Svaka čast, kumice, osobni kontakt, poticanje lokalne ekonomije, domaća hrana bez otrova, ali iz nekog razloga me narogušene babe koje, jedva mičući usnama bez osmjeha ispod crnih kapa, hladno odgovarajući  “Nema biranja” nakon što zamolim da mi izaberu 4 lijepe jabuke, ostavljaju oštećenom i trajno traumatiziranom. Odjednom  shvaćam da sam u onom šarenilu i žamoru, između prepunih tezgi sa namirnicama, spontana koliko i časna sestra koja u bircu naručuje pivo. Zajebi osobni kontakt. Živjela impersonalna robno-novčana razmjena u hiper-marketima. Što impersonalnija, to bolje.

Otvaram vrata lifta, a ispred mene prozuji visoki lik susjeda koji živi vrata do mojih. Ne okreće se, u ruci mu cigareta, u drugoj vrećica, gazi petama u čarapama po rubu svjetloplavih crocsica a iznad njih leluja donji dio pidžame u istom tonu. Izlazi iz zgrade i stoji takav, čekajući nekoga, nešto, vidim neki auto dolazi mu u susret. To je isti onaj susjed koji me prije nekoliko mjeseci putem facebook poruke pozvao na kavu, onaj koji mi je poklonio  butelju 11 godina starog Dingača jer sam pronašla njegove ključeve i isti onaj koji ima ženu i dvoje poveće djece. Nikad nisam otišla na tu kavu. I eto ga, stoji uz cestu u donjem dijelu pidžame. Dobacim pozdrav u prolazu i kratko ga odmjerim.

“Pa zar u pidžami?” upitam s osmjehom

“Pa da!” ne da se smesti. Ako mu je i bilo neugodno, nije pokazao. Zato sam ja nadoknadila njegov dio.

Nekoliko sati nakon, dolazi bratić, izbezumljen od tjedna provedenog na zamjeni profesora kemije u gimnaziji. Priča mi o mladim, čvrstim tijelima, dekolteima i problemom perspektive na potonje, jer je katedra ipak izdignuta u odnosu na te strahote u prvim klupama, pita se kuda ta (nekoliko godina mlađa od njega) mladost ide sa svim tim po sebi, opisuje razne tehnike pribranosti, od gledanja isključivo u periodni sustav do zadržavanja samo u dnu razreda, izražava duboku zabrinutost u dolazak ljeta među te gimnazijske školske klupe i kroz smijeh mi govori kako je neki jadničak među svim tim samosvjesnim mladim lavicama izumio i treće agregatno stanje: tvrdo. Smijemo se, nudim ga čokoladom, cedevitom i cafetinom, glava mu puca. Vozim ga kući, pješačenje mu je oduvijek teško padalo.

Hodam od auta prema ulazu u svom kućnom trenirka-izdanju. Dolazi susjed, ovaj put u civilu. “Eto, sad sam ja u pidžami skoro,” smijem se. “Ali ovo je trenirka, to je  ipak viši nivo,” kažem. Nije shvatio.

Razmišljam kako se nekako sve čini jednostavnije u tim glavama s druge planete…

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s