Šablone koje ne smetaju

Ukoliko se neki obrazac u mom životu, bilo koji, ponovi tri ili više puta, a ja to zavraga primijetim, neizostavno padam u depresiju, smatrajući kako mi je život teška i čemerna rutina.

Živim u  poprilično ružnoj betonskoj zgradi, ostavštini socijalističke arhitektonske estetike. U njoj žive mahom stariji ljudi, ali  oni iz kategorije Finih Starih Ljudi. Oni koji neće urlati za mnom sa susjednog ulaza “Hej, susjeda, jeste dobro?!” Zapravo, oni me nikada neće nazvati susjedom, a to puno znači u životu, barem meni.  Oni će uvijek, tek kad mi dođu blizu, uljudno pozdraviti, redovito će to biti pozdravi koji se sastoje od dvije riječi, nikako od jedne, glasom ugodne intonacije. Oni će me uvijek pričekati, pridržavajući vrata lifta, a zatim će u tom malom skučenom prostoru redovito komentirati atmosferske prilike. Oni će uvijek ljubazno primijetiti ono što je sasvim očito: “A, na biciklu ste!” ili “Baš je hladno danas, zar ne?”  Sa gospođom sa 3. kata uvijek vodim minuciozne rasprave da li se do tržnice može prečicom ili je tamo nastalo blato radi kiše pa je potrebno ići okolo. Njezin suprug, jednako sofisticiran, nosi clip-on sunčane naočale, koje uvijek drži vodoravno, poput minijaturnih nadstrešnica povrh onih dioptrijskih i svoj Fiat Tico brižno održava u besprijekorno čistom stanju.  Stari gospo’n koji stanuje točno iznad mene  uvijek  postavlja isto pitanje: “Jesmo dobro?”,  ja uvijek odgovorim: “Nego što!” na što on uvijek  kaže: “Moramo biti!” i ode jako zadovoljan svojom spontanošću i virtuoznim komunikacijskim vještinama, vjerojatno radi nekonvencionalne upotrebe prvog lica množine u obraćanju sustanarima. Jedino je bračni par Predsjednik Kućnog Savjeta i Njegova Gospođa teška avangarda, koji me, vjerojatno radi toga što su ipak malo mlađi,  ipak znaju iznenaditi pitanjem:”Jel vam izložba još uvijek otvorena?”

U svim ostalim okolnostima bio bi to horror scenarij, koji bi u mojoj glavi potaknuo očaj masivnih razmjera. Međutim, to se ipak ne događa. Čak štoviše, drage su mi te male  šablonizirane pristojnosti. Valjda svima s vremenom počinje trebati neka  struktura, shema, šablona, ma koliko krhka, u kojoj se osjete sigurno, makar i na kratko..

Advertisements

4 thoughts on “Šablone koje ne smetaju

  1. zavidim ti na normalnim susjedima , hehe. i ja živim u slićnom okruženju,ali je većina mojih susjeda totalno luda. npr. vraćam se ja jesenas doma i vidim iz daljine na drvetu ispred zgrade , skoro na vrhu stoji neki čiča u donjem rublju i skaće gore dolje i moja je prva pomisao koga da zovem, policiju, hitnu, vatrogasce da skine luđaka dolje- a onda se približim i skužim, a to je moj susjed skaće po drvetu i trese orahe da ih može pobrat-sve je ok 🙂 bar nikad nije dosadno 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s