Priče s Korane

:::::::::: Vintage Photograph :::::::::: Love this couple and their dog!:

 

Otkad je moga grada, njegovi stanovnici odlaze ljetom na rijeke što ga grle i s njima dišu…

Sjedimo tako mama i ja na jednoj od obala, ljetni je vruć dan, sunce je još uvijek visoko, a ja bosim stopalima  crtam oblike površinom vode. Mokre lasi cijede mi se niz gola leđa u spletu rukavaca. Mama sjedi na svom novom ručniku koji sam joj kupila taj dan, tako sam je i nagovorila da mi se pridruži ovaj put. Agacija rasprostire ugodnu sjenku preko naših tijela, a rijeka nas sluša i tiho nestaje iza zavoja, prema slapu.

„Hoćemo li pobrati one petrovke uz cestu na povratku?“ upitam.

„Hoćemo, da….“ odgovori ona  pomalo odsutno pa nastavi:

„Lijevo od te jabuke, tik uz nju, stajala je prizemnica.  Za mene je to bila kućica iz bajke dok sam bila djevojčica…Sasvim malena, uza samu cestu, a iza je imala isto tako majušan zeleni vrt, skriven raslinjem od pogleda, sjenicu… Silno sam željela ući unutra, bila je tako tajanstvena ..“

„Sjećam se te kućice…i meni se sviđala makar je tada već bila zapuštena, prazna i ruševna…“ lijeno odgovaram promatrajući mijene oblaka na ljetnom nebu. U posljednje vrijeme sve češće prekidam njene priče, nemam strpljenja za njih, ali ovaj put me ne smetaju. Ljeto je, a dokolica je prožela svaku stanicu mog bića.

„U njoj su živjeli Klobučari, stari bračni par,“ nastavlja ona. „ Nisu imali djece, kasno su se uzeli…On se zvao Darko Klobučar, bio je carinik, a posao ga je vodio po mnogim gradovima, tvoj ga je deda jako cijenio…A nju, Cvetu, oženio je već  u jesen svog  života. Niti ona nije tada bila više mlada, ali još uvijek mlađa od njega, prava Vojvođanka, bujna i obla…također se nije udavala, stara cura.. I tako, pronašli su ljubav, za djecu je dakako bilo kasno, a Cveta  se s njim nastanila u toj malenoj prizemnici uz cestu, nedaleko odavde…Bila sam im draga, a i oni su meni bili strašno simpatični, kao iz nekog drugog vremena.. Sjećam se, tada sam bila već  djevojka, a oni,  makar stari, redovito su ljeti išli na na Koranu…ja bih se već  vraćala s kupanja, a oni bi tek kretali, nikad nisu odlazili od kuće prije 19 sati. Smetalo im je sunce, onako kao što starim ljudima štošta smeta pa makar je već bila večer, a put do njihovog mjesta na rijeci poprilično dug, uvijek bi nosili crne kišobrane, da se zaštite od ono malo sunčevih  zraka što ih je ostalo do kraja dana. Bili su stvarno nesvakidašnji prizor, onako ostarjeli, spori, sa ta dva crna kišobrana, u kupaćim kostimima od glota….“

„Što je to glot?“ prekinem je, a njeno objašnjenje dalo je naslutiti da je glot, kao materijal, već tada odavno nije koristio u izradi kupaćih kostima. Nastavila je dalje, a ja sam opet zašutila, sad već slušajući sa zanimanjem.

„Kad bi konačno došli na svoje riječno odredište, jer Kutine su daleko i za mlađe ljude, on bi prvi ulazio u vodu. Uvijek je sa sobom nosio termometar, uranjao ga do polovice u mirnu rijeku, a zatim bi doviknuo njoj na obali: „Cvetooo, evo voda je 23!“ A onda bi mu se ona oprezno pridružila. I svaki puta tako…“

Zašutile smo obje u ugodnoj tišini, dok nam je sjeta polako prilazila sa suprotne obale… Ljeto je primicalo svom kraju.

Stvari bez kojih ne mogu…

Svake godine u sunčanom zenitu, potrpam ono neophodno u veliki kofer tvrdih stranica i odselim nekoliko kvartova niže, u ljetnu depadansu.
I ovog ljeta stojim nad njegovim sadržajem i promatram stvari koje određuju konture mojeg bića:

– mačak
– njegov plastični wc i vreća odredjene vrste pijeska koji ima najbolju sposobnost koagulacije. Ima ga u DM-u. Na njemu je fotografija sretne bijele mačke.
– plava staklena boca za solarnu vodu koju sam uvjerila da me čini ljepsom. Vodu mislim. A i bocu djelomično.
– eterično ulje lavande koje proizvodi moj poznanik u kućnoj radinosti, a koje smiruje kožu nakon uboda insekata, jer sam ja mokri san svakog komarca. A i posteljina divno miriše.
– I Ching, raspadnutu od čestih konzultacija, izašlu u nakladi Planetopije. Jer je to najbolje izdanje do sad (karte za proricanje sa sirenama i dupinima će ove godine ostati doma, previše su sugestivne)
–  začinska sol koju je spravila moja prijateljica
–  TOZ-ova plava olovka na kojoj piše “Volim te više od mora”. Jer volim more, olovku i onoga tko mi ju je poklonio.

– notes za bilježenje svih gluparija koje mi padnu na pamet
– naramak knjiga iz knjižnice
– ulje noćurka jer je od njega koža meka i baršunasta. A i grudi postanu veće, tako sam pročitala. Sad čekam da narastu.
– šalicu za jutarnju kavu jer je to njena jedina funkcija

– bosiljak u tegli s balkona
– hard disc sa svim meni bitnim sadržajima pretvorenim u bajte i bite
– porculanski podložak za maslac na kojemu piše “maslac”.
– fotoaparat, rabljeni kompakt sa manualnim funkcijama, 10mp i izvrsnom optikom. Jer mi više, veće i teže od toga ne treba.
– 9 pari cipela

– tablet i mobitel. Jer sam jebeni đanki.
– slušalice za mjuzu koje ne ispadaju iz uha

Gledam jesam li sto zaboravila… aha, možda onaj mamin indijski novčanik sa sadržajem ovogodišnjeg regresa…

To bi bilo to..

Otvaram vrata i….

Pitanja i odgovori. Ili o smislu i besmislu

Vođena nekim čudnim besmislom koji se uvukao u pore moje svakodnevice, zatekoh se među visokim redovim knjiga u gradskoj knjižnici u potrazi za odgovorima (a gdje drugdje?). Počela sam na odjelu sociologije pa prešla na povijest religije, a zatim sam počela padati sve dublje dok se nisam na kraju zatekla na psihologiji i to onoj najgore vrste – samopomoći.

Umjesto da je naišao dok sam još posjedovala ponešto dostojanstva i držala u ruci Fromma, osebujan, uvijek rezigniran u rasponu od blagog do jakog i vrlo načitan knjižničar, kojeg povremeno srećem tamo, zatekao me baš u trenutku najvećeg poniženja, kad se nisam mogla odlučiti između naslova “Kako usmjeriti život” i “Živite životom kakvim želite”.

– Samo da te pozdravim, nisam te dugo vidio – obratio mi se dok sam čučala između dvije visoke police, nadajući se da me neće primjetiti – Kako si?

– Pa čim me srećeš na ovom odjelu, onda valjda i nisam tako dobro – odgovorih gledajući ga iz žablje perspektive i ustajući, uz blagu neugodu.

– Ma reci mi, molim te, tko može biti dobro u ovakvoj državi i sa ovakvim ljudima, taj stvarno nije normalan – otpočne on i nastavi:

– Čak i da je država u redu, ovi međuljudski odnosi, ma ne može to biti nikako dobro pa ja sam bio u depresiji, nemojte mi molim vas pričati, i ne znam što sve nisam prošao, kako biti dobro kad su ljudi nenormalni, evo žalim se ja neki dan svom predsjedniku kućnog savjeta kako instalacije u mom stanu malo preglasno šume i sad, svaki bi normalan predsjednik kućnog savjeta odmah rekao “ma to je normalno, svima šume ali su se ljudi navikli”, ali ne, on je došao u moj stan i vidi stvarno da preglasno šume pa je tek onda sa gadnim zakašnjenjem rekao ono što je trebao reći odmah, a to je da svima tako šume, pa jel to normalno, reci ti meni jel to normalno?! Ma nemoj tražit odgovore među ovim knjigama, sve sam ih pročitao i ništa mi nije pomoglo, ljudi ne žele čuti istinu, pravu istinu, predlagao sam ti svojedobno Lacana dok ste se svi tu igrali s ovim površnim naslovima…ma ne, on je još gori, ništa, nema pomoći, NEMA!!

Kaže on i nestane.

Ostadoh ja sama među policama, otvorenih usta, sa svoje dvije knjige o smislu i usmjerenju vlastitog života i s uništenom nadom u bilo kakav odgovor koji će spriječiti nadiruću tjeskobu. A onda je iz dubine moje utrobe provalio nezaustavljiv bezglasan smijeh one koja je cijeli ovaj događaj gledala sa strane, toliko snažan da sam ga morala sakriti i nekako ugušiti među nepreglednim redovima knjiga.

Posudila sam obje knjige. I još dvije recentno hvaljenih skandinavskih autora, da očuvam barem mrvu dostojanstva pred tetom na posudbenom pultu.

Ipak, kad sam ih zaduživala, okrenula sam ih naslovnicom prema dolje.
Možda će knjižničarki promaći naslovi.

Astro prognoza za veljaču…

Ljubav uličnih mačaka kricima reže tamu ispod mojih prozora. Ispod žute žarulje otvaram link za astro-prognozu tekućeg mjeseca. Okom zapinjem za sitna slova ispod velikog naslova, piše: sledite svoje srce.

Zamišljam svoje srce, ledeno i plavo, neprobojno, neuništivo. Konačno su zvijezde počele brinuti o meni i mom srcu. Naložile su mi da ga zaštitim. Neobično. Pametno. Mudro. Poslušat ću. Odmah. Ne gubim vrijeme i već čujem kako po njegovoj krvavoj površini pucketa inje….

Mora da je tamo još more sličnih i konstruktivnih savjeta pa nestrpljivo otvaram stranicu…

….i odmah primjećujem… Tekst ne poznaje -ije i -je. Ni traga ledu, samo slijed.

Slijedite svoje srce. Kažu zvijezde-izdajice.

Trenutno zatvaram stranicu i gasim kompjuter napola sleđenog srca.

Mačke se i dalje grubo vole dolje u mraku.

Samo privremena slabost petkom…

 

 

 

 

 

 

 

 

Sve crte koje su me trebale prerezati i odijeliti, staru od nove mene, a koje sam povukla oštro i beskompromisno, tako da sam zarezala u tkivo, raskvasile su se u mutne i mučne akvarele, mrlje nejasnih rubova i granica, što se jedna preko druge razlijevaju u stotinu  međutonova… Sve se to dogodilo jučer ujutro i u samo jednoj minuti, a već u drugoj, ja više nisam bila jaka.

Iscrpljuju me tuđe intime, gole i ponuđene kao na dlanu, besramno i samodopadno. Umorna sam od viška riječi, svojih i tuđih, baš onih koje sam uvijek željela još  više i više, samo da bih odjednom uvidjela da je upravo njihov manjak dragocjen i iscjeljujuć.

Promatram svoje uloge, poput haljina u ormaru, vise na vješalicama jedna do druge, a ja ih biram, isprobavam i uzimam onu za koju mislim da mi najbolje pristaje.

Ipak, trgam dijelove tkanine i otkrivam komadiće kože, i možda, jednom, ostanem potpuno gola…

 

 

 

Frida. Ali bez boli.

Moji su dani određeni alikvotima tuđih glasova. I tonalnim frekvencijama isto. Uvijek tražim one koje nedostaju, njih prvo primijetim.

Ukrštam srebrne zvučeće cijevi sa dva lijepa smeđa oka. Mlada, mala. Ona misli suprotno o posljednjem. Često misli suprotno. Mora mislit suprotno. Sada, još….neka.

Neki dan, na fašnjak, stavila sam na glavu krunu od cvijeća i spojila obrve pa je, nakratko, mojim žilama potekla nečija tuđa krv. Ali nije boljelo. U zadnje vrijeme, stvari manje bole. Ne zasijecaju meso. I bila sam kraljica, na nekoliko sati.

Hodam u visokim potpeticama. Da sam bliže oblacima..

Višak ljubavi…

Ujutro sam otvorila oči i pred sobom ugledala dan, a onda sam se tako jako rasplakala vrućim suzama kojima nije bilo kraja.

Nekoliko sati kasnije, igrom asocijacija, došla sam do svog djeda koji već odavno hoda po oblacima iznad ovog svijeta. Bezgranična ljubav u kojoj je nemilice kupao svaku banalnu i svakodnevnu radnju, od kuhanja kave, do rezanja pečenke za nedjeljni ručak, zadužila nas je još daleko u budućnost nakon njegovog odlaska.

Imala sam 9 godina i savjesno pohađala 3. razred osnovne škole. Tada smo u akcijama sakupljali stari papir, a i dan danas mi je svrha tih aktivno-aktivnih akcija poprilično nejasna…Bilo kako bilo, usput sam rekla dedi da odvoji nešto starih novina ako ima, da odnesem u školu kako bi učiteljica pohvalila moje zalaganje i trud. Ovo zadnje mu nisam rekla jer nisam znala kako, ali sam to svakako mislila svojim 9-godišnjim mozgom. Rekao mi je neka dođem, pripremit će mi stare novine.

Došla sam sljedeći dan prije škole. Na kuhinjskom stolu me dočekao paket, pedantno i precizno umotan u smeđi papir, slijepljen trakama selotejpa kirurški ravnih rubova. Na vrhu ručkica koju je deda napravio od špage, kako bih paket lakše i spretnije nosila. Moje stare novine za akciju skupljanja starog papira. Nevoljko sam uhvatila ručku od špage. Primijetivši moje razočaranje, djed je upitao što nije u redu.

“A zašto si tako zamotao novine? Tako uredno? I zašto si mi napravio tu ručku?” tiho i u nelagodi sam upitala. Niti jedan racionalan odgovor koji mi je dao nije umanjio moju zlovolju. Paket sam neprimjetno odložila na veliku hrpu u školskom dvorištu, da nitko ne vidi niti njega niti mene kako ga ostavljam.

Tek nekoliko dana poslije rekla sam djedu kad smo razgovorom nekako  došli do proklete akcije skupljanja starog papira:

“Nitko nije imao takav paket. Svi su imali neuredne hrpe novina povezane špagom…”

Vidjela sam da mu je bilo drago. Potrudio se oko tog paketa. Ali nije shvaćao. I onda sam oprezno, sa nemirom u duši i krivnjom, jer sam čak i onda nejasno znala da nanosim povredu, ja, tako mala velikom čovjeku, rekla:

“Ali bio je preuredan….ja sam htjela da i moj bude neuredan. Bilo mi je…..neugodno.”

I vidjela sam. Iza nepromijenjenog izraza lica, povreda se događala…bila sam nemoćna zaustaviti je.

“Too much love will kill you”, glasio je patetičan naziv jedne pjesme koje sam se danas prisjetila. I shvatim, samo odjednom, da sam upravo dobila teatralan, kičast i neugodno istinit odgovor na brojna nepostavljena pitanja o kojima razmišljam u posljednje vrijeme.

Krajnje neukusno.